Počeci Sitna kao naseljenog sela se nalaze u mosorskim udolinama iza kapele sv. Kuzme i Damjana. U Poljičkom statutu, koji je prepisivan u sitnjanskoj crkvi sv. Klementa, stoji:

"U ime Gospodina Boga Amen. Statut poljički isući statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440., a sada pripišujemo na 1665 febrara na 10(I) u Poljici u carkvi svetoga Klimenta pod Sitno".

Kasnije su se Sitno razvijalo u nižim područjima gdje su Sitnjani naselili i oplemenili udoline i proplanke. Zahvaljujući marljivom radu i blagoj mediteranskoj klimi nastali su bogati vinogradi, maslinici, voćnjaci i povrtnjaci. Naseljavanjem nižih predjela Sitna, nastajali su i novi zaseoci: Gajine (Lolići), Sitno Gornje, Sirotkovići, Višak, Jasenovo, Dračevica i Dvori.

Brojne sitnjanske crkve i kapele su najbolji svjedok ustrajne vjere i radinosti u ovom malom poljičkom mistu.

• Crkve:
  Kao najstarija, iz 12. stoljeća je sv. Klement, zatim sv. Luka i kao najmlađa, župska crkva u Sitnu Donjem, Presveto Trojstvo (dovršena 1905. godine).
• Kapele:
  U Jasenovu Gospe od zdravlja, na Višaku sv. Ivan, u Sirotkovićima Gospe od začeća, u Sitnu Gornjem sv. Roko, u Gajinama sv. Nikola i na mosorskoj kosi, prema procjenama stručnjaka najstarija, kapela sv. Kuzme i Damjana iz 9. stoljeća.

POLJIČKI STATUT

Najstariji sačuvani rukopis Poljičkog statuta potječe iz vremena oko 1515. godine i čuva se u Arhivu HAZU-a u Zagrebu. Predstavlja treću redakciju Statuta, sastavljenu 1485. godine.
Druga redakcija Statuta potječe iz 1440. godine, kako se kaže u samom Statutu:

"U ime Gospodina Boga Amen. Statut poljički isući statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440."

Termin "izući" znači izvrstan, a prevedenica je od latinskog "eximius". Stoga se, pravnim jezikom, termin "isući" dade protumačiti kao "autentičan primjerak".
Prva redakcija, prema V. Mošinu, nastala je negdje na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće, tj. prilikom sklapanja "Pacta conventa" između ugarskog kralja Kolomana i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena. (Miroslav Pera, Poljički statut, Književni krug, Split 1988.)

Prva stranica Poljičkog statuta iz 1440. (Arhiv HAZU u Zagrebu)

Mlađa redakcija Statuta iz 1665. godine ima nadopunjeni naslov:

"U ime Gospodina Boga Amen. Statut poljički isući statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440., a sada pripišujemo na 1665 febrara na 10(I) u Poljici u carkvi svetoga Klimenta pod Sitno".

Svi zakoni u drevnim Poljicima su bili najprije usmeni, a onda poljičkim pismom (bosančica) zapisivani u Statut poljički. Zapisivali su ih ponajprije popovi glagoljaši u crkvi sv. Klementa. Ta je crkva imala dosta zemalja, pa je mogla držati pisare i kupovati onda vrlo skupi papir.

U vrijeme Turaka popovi glagoljaši su izbjegli iz Poljica i našli utočište na Braču, u Pustinji Blaca, čuvenom glagoljaškom samostanu u kojem je zadnji pop glagoljaš bio don Niko Miličević.

Poljički statut na Internetu - Poljički statut - Studia Croatica

POLJIČKA REPUBLIKA

Veliki pečat Poljičke Republike	Mali pečat Poljičke Republike

Posred Poljica, na kamenom brdu Gracu Poljičani su sagradili crkvu svetom Jurju i oko nje su, početkom 13. stoljeća, okupili i osnovali svoju posebnu, vlastitu župu-općinu. Podjelili su je na dvanaest "katuna" koji su nosili imena dvanaest većih poljičkih sela, a među njima je bilo i Sitno. Svaki katun je u rano jutro na Jurjevo (23. travnja) birao svog katunara, a oni su, nakon vjerske svečanosti na Gracu, silazili zajedno s narodom u Podgradac i birali velikog kneza i tri suca, sve za jednu godinu.
Novoosnovana poljička županija je od stare kliške županije baštinila stare hrvatske predfeudalne zakone te je odmah nadodala i neke svoje nove zakone, koji su se stvarali dogovorom i odlukom svih Poljičana okupljenih na općem zboru na mjestu biranja velikog poljičkog kneza. Među starim i novim zakonima najvažniji su bili oni o kupoprodaji zemlje i oni o paši. Svi ti zakoni su najprije bili usmeni, a zatim su poljičkim pismom zapisivani u Poljički statut, najviše u crkvi svetog Klimenta u Sitnu.

Tijekom 14. stoljeća, poljičke interese u sukobu s Splitom su zastupali dva Hrvata iz sjeverne Hrvatske, Juraj Rajčić i Juraj Dražojević, koji su bili kraljevski plemići. Oni su to tako dobro radili da su Poljičani pozvali njihove prve potomke da se nasele u Poljica. Oni su to i učinili, te su te došljake Poljičani nazvali kraljevskom "vlastelom", za razliku od domaćih plemića koji su sebe nazivali "didići". Vlastela je vodila vanjsku politiku Poljica, te su postigli da bosanski kraljevi, kada su kratko vrijeme zavladali Splitom i Poljicima, nisu Poljičko primirje pripojili Splitu. Isto su postigli kada je Venecija zavladala Splitom (1420) i Poljicima (1444).

Kada su se Turci počeli približavati Poljicima, Poljičani su napustili svoju dotadašnju zastavu na kojoj je bio mjesec i zvijezda Danica, te su uzeli novu s likom svetog Jurja koji ubija zmaja. Tijekom 16. i 17. stoljeća Poljičani su u stalnom sukobu s Turcima, bilo tiho, bilo s oružjem u ruci.
Godine 1530. sandžak hercegovački Ahmetbeg je silovito nasrnuo na Poljica s deset tisuća vojnika i utaborio se u Podgracu, mjestu biranja velikog poljičkog kneza. Te je noći, prema predaji, mlada Poljičanka Mile Gojsalić zavela Ahmetbega i zapalila barut u njegovu taboru. Ona je poginula zajedno s mnogim Turcima, ali je omogućila Poljičanima da u noćnoj bitki poraze Turke.
Godine 1648. u velikoj bitki za oslobođenje Klisa od Turaka svojim junaštvom se iskazalo više od 1200 Poljičana.
Dne 25. rujna 1686. godine u velikoj bitki za oslobođenje Sinja na oslobođenim bedemima prva se zavijorila poljička zastava svetog Jurja (što je i pismeno posvjedočio vrhovni venecijanski zapovjednik).

Poljica su konačno oslobođena od Turaka 1699. godine i opet se probudio život u Poljicima. Godine 1725. u Poljicima je bilo više od 6000 stanovnika. Gradile su se crkve, rasla je pismenost. Velika zasluga za porast pismenosti pripada poljičkom glagoljaškom sjemeništu na Priku, pokraj ušća Cetine, uz staru crkvu svetog Petra. Sjemenište je otvoreno 1750. godine.

Godine 1805. Francuzi su potisnuli Austriju (koja je 1799. godine zavladala Dalmacijom i Poljicima) i zavladali Dalmacijom. Poljičani su zatražili od Francuza da i oni priznaju Poljicima samoupravu, kako su im to do sada priznavali svi, ugarsko-hrvatski kraljevi, Venecija, Austrija, a donekle i Turci. No Francuzi su naredili da se i u Poljicima provede novačenje vojnika. Poljičani su time bili vrlo nezadovoljni jer nikada nisu služili u nepoljičkoj vojsci, a s ruskog brodovlja u Jadranu ponuđena im je pomoć. Dana 4. lipnja 1807. Poljičani su nasrnuli na neke francuske vojnike u Dućama. Otpor Poljičana je slomio francuski vrhovni zapovjednik, maršal Marmont. Francuski providur za Dalmaciju je proglasom u Zadru, 10. lipnja 1807. ukinuo šest stotina godina staru poljičku seljačku republiku.

Marmont je prolazeći vojskom kroz Poljica vidio kako su zemlje obrađene i kuće građene. Saznao je i dosta o društvenom uređenju Poljica i o zakonima. Poslije je u knjizi svojih uspomena napisao:

"Poljica (...) se mogu vrlo lako braniti. Osamljenost ovog kraja, i sredstva koja priroda pruža njegovim stanovnicima, činili su da budu slobodni, da im Mlečani podijele njihove povlastice. Oni ne plaćahu nikakva poreza, vladahu samim sobom, birahu svoje poglavare, nisu novačili ni vojnike ni mornare. Htjelo im se ove povlastice uzeti. To bijaše povod njihovu nezadovoljstvu. Sigurno, pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ničega ne bijaše pravilnijeg, ništa pomljivije od njihova poljodjelstva, ničeg pristalijeg od njihovih sela."

Nakon poraza Francuske u 1815, Poljica su ostala pod vlašću Austrije do I. svjetskog rata i nisu vratila prijašnju administrativnu i političku strukturu. Poslije završetka rata, sudbina Poljica je slična drugim djelovima Hrvatske unutar bivše Jugoslavije, te više nikad nisu dobila status samoupravne jedinice koji su imali tijekom mnogih stoljeća.

Poljica na Internetu - Iz povijesti omiške krajine i Poljica